- Piše: Krsto J. Pejović

Istorija pokazuje da je svako vrijeme, određenije uvijek, imalo svoje bolesti, koje su uglavnom zavisile od čovjeka, njegovog ponašanja prema životu i prirodi. Sve što je čovjek činio prema prirodi i životu vraćalo mu se dobrim ili zlim.
Čovjek mora da se odrekne svoje umišljenosti da je gospodar prirode i da ona mora da se ponaša onako kako njemu odgovara. U stvari, ona se ponaša prema svojim zakonima. Uvijek kada je poštovao zakone prirode, čovjek je imao miran i plodotvoran život. Kada to nije bio slučaj, njegov život je bio pun padova i neuspjeha. A kazna je bila bolest.
U srednjem vijeku to je bila kuga. Bezbrojni su opisi epidemija kuge po Starom kontinentu, o desetinama i hiljadama umrlih kojima nije bilo pomoći, a nije bilo, jer nije bilo lijeka. Godine su prolazile. Čovječanstvo se množilo, otkriven je novi svijet, novi kontitenti, pa je stara dama Evropa živnula. Počela je da gomila bogatstvo, ponosila se brojem novih zemalja u svojim kraljevskim krunama, a njene vrhuške nadmetale su se u sjaju i bogatstvu. Ostatak naroda je živio onako kako je morao.
Srednji vijek zamijenio je novi vijek. Kapitalizam se ustoličio umjesto feudalizma. Rad na poljima zamijenio je rad u fabrikama. Uslovi su bili nehigijenski, a umjesto kuge pojavila se nova bolest- tuberkuloza. I opet joj nije bilo lijeka. A nije bilo, jer je bila proizvod novog načina života, iscrpljujuće eksploatacije radnika, koji su živjeli u potpuno nehigijenskim uslovima.
Kapitalizam je konačno shvatio: da bi njemu bilo još bolje, moralo je i drugima da bude bar malo bolje. I to je donijelo napredak.
U naše vrijeme sve se promijenilo. Novo doba donijelo je nov način života. Ali i novu bolest: rak. Svijet je u neprekidnoj žurbi, na posao, s posla i na drugi posao, na zabavu, provod, na nova uzbuđenja. Nema stanke ni zastoja. Jure se nova kola, novi stanovi, nova mjesta na kojima se ranije nije bilo. Hrani se na brzinu, hranom koja je puna pesticida, aditiva, dodataka svemu i svačemu, a najprije da se poboljša ukus, ili bolje reći, osjeti njegov ukus, jer jelo miriše na sve samo ne na sir, jaja ili hljeb.
Jure se besmisleni rekordi, juri se sve, a ne juri ništa. Čovjek se nadmeće sa samim sobom koju će, kada i kakvu glupost učiniti samo da bi se njegovo ime pomenulo u novinama ili nekoj emisiji na televiziji. Postaju popularni oni koji se hvale da su kravi odsjekli rep! Biraju se razne mis i misteri svega i svačega. A sve to narasta do apsurda i izaziva stres u organizmu, a stres izaziva i rak.
Čovjek konstantno uništava planetu, ali i samog sebe. Proizvodi se sve po principu „upotrijebi i baci“. Na sve strane niču fabrike prljavih tehnologija. Rijeke su postale kanalizacione cijevi kroz koje teku tone i tone opasnog i otrovnog otpada koji odlazi u more. Voda je nekada bila bez mirisa i ukusa, sada se od „mirisa“ koji se iz njih širi ne može rijekama ni prići.
Mnogi autoriteti misle da se krećemo putem bez povratka. Nećemo pobijediti rak dok ne promijenimo način na koji funkcioniše naše društvo, a ovo ne može doći bez promjene mišljenja, a promjena mišljenja promijeniće i način života.
Muka je od ekonomista koji govore o održivom rastu, dakle neprekidnom, beskonačnom rastu proizvodnje i potrošnje, umnožavanju svega i svačega. Prvenstveno ljudske vrste. Čovječanstvo se neprekidno povećava. Njegove potrebe rastu, a mnogućnosti njihovog zadovoljenja sve su manje. Priroda nas opominje, vratimo se svojoj suštini. Rak je samo simptom šire bolesti koja vlada ovom planetom. Rak je u ovom sadašnjem čovjeku i njegovom načinu života, u njegovoj svakodnevici.
Zato se traži promjena, promjena radi očuvanja samog života i ljudske vrste, uopšte. Bez toga čovječanstvu nema i neće mu biti spasa, jer sve je u neposrednoj vezi. Jedno bez drugog ne može, jedno sa drugim mora, rukovodeći se opštim zakonima prirode i života. Lijepo je to uočio indijanski poglavica Sietla, pišući velikom poglavici bledolikih, predsjedniku SAD, koji je, 1854.godine htio da kupi njegovu zemlju: „Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisni cvjetovi su naše sestre, jelen, konj, veliki orao su naša braća. Stjenoviti grebeni, sokovi livada, poni sa koga lije znoj i čovjek – svi pripadaju istoj vrsti (...) Sve je u međusobnoj vezi. Ovo znamo: Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada Zemlji. Ovo znamo: Sve je u međusobnoj vezi, kao krv koja povezuje porodicu. Sve je u međusobnoj vezi. Što god se bude dogodilo Zemlji, dogodiće se i njenim sinovima. Čovjek nije stekao mrežu života, on je samo jedna njena nit. Što god čini Zemlji, čini samom sebi“.
Pokazalo se, dakle, da će, izgleda, biti u pravu francuska pjesnikinja Žorž Sand, koja je, 1868.godine napisala: „Bože, moj bože, kako bi svijet bio divan da nema čovjeka!“